Britanci razmišljaju o embargu na serije prema SAD-u

Pa, ne baš. No, bilo bi zanimljivo promatrati odvijanje te situacije. Ili referendum, zašto ne? Referendumi su vrlo popularni danas. Sa strane to. Prema ekonomskom izvještaju iz 2013. godine, Velika Britanija najviše trguje sa Sjedinjenim Američkim Državama; čak 10,5% ukupne trgovine otišlo je preko Atlantika, a u nekoj količini se to odnosi i na televizijske licence koje su Amerikanci otkupili od Britanaca. Ovakva situacija je postala trend u posljednjih 15-ak godina, no glavno je pitanje zašto Amerikanci ne otkupljuju već gotov produkt, već samo licencu. Naravno, napomenut ću da nije tako sa svim serijama, no ukoliko usporedimo broj otkupljenih licenci za prikazivanje (slatko nazvan i već spomenut ”gotov produkt”) te broj otkupljenih licenci za sami sadržaj, odnosno radnju i/ili likove, ovaj drugi zaslužuje više pažnje.

Money, money

Ukoliko radite u televizijskom biznisu, svjesni ste da je gledanost sve. Gledanost donosi brojke, brojke se pretvaraju u novac. Ukoliko neka serija nije pretjerano gledana u prvoj sezoni prikazivanja, teško da će doživjeti drugu sezonu. Ako serija ima visoku gledanost, imat će više obožavatelja koji će vjerno pratiti tu seriju, nagovoriti svoje prijatelje da gledaju, kupovati majice i šalice iz te serije, dolaziti na priredbe te serije, druge kuće će htjeti prikazivati tu seriju… Domino efekt koji svaki direktor neke televizijske kuće želi vidjeti. Naravno, kao i s filmovima, serija se isto promatra u aspektu koliko je potrošeno novaca i koliko je tih novaca opravdano, odnosno vraćeno u blagajnu od prikazivanja. Serije se jedino moraju boriti na svoj način s time, s obzirom da se ne prikazuju u kino dvoranama. Stvaranje same serije nije uopće mala stvar. Portal mic.com stavio je u perspektivu koliko svaka EPIZODA jedne određene američke serije košta.

Početne epizode The Big Bang Theoryja su koštale oko 2 milijuna dolara po epizodi, a Breaking Bad je trebao otprilike 3 milijuna dolara za svojih 45 – 45 minuta prikazivanja. Pilot za The Game of Thrones koštao je između 5 i 10 milijuna dolara! Posljednja epizoda Prijatelja koštala je 7 milijuna dolara. Pilot epizoda serije The Boardwalk Empire koštala je šokantnih 18 milijuna dolara, s obzirom da su morali izgraditi cijelu scenografiju i taj famozni ”boardwalk”. Prve dvije epizode Losta su koštale između 10 i 14 milijuna dolara jer su morali vjerodostojno prikazati scenu s padom aviona, kao i kaos na plaži. Poznata serija ER je u 90-ima ”muzla” oko 13 milijuna dolara po epizodi. Cijena za 13 epizoda House of cards je iznosila čak 100 milijuna dolara. Ipak, često više od 70% tih vrtoglavih cifri ide u smjeru plaćanja glumaca, jer formula je jasna – ako želite nagovoriti ljude da daju priliku nekoj seriji za koju se nadate da će postati veliki hit, morate nabaviti neko lice poznato javnosti. Ukoliko i ne nabavite i hrabro smatrate da možete plasirati seriju na tržište bez problema i ako ista uspije, sa svakom sezonom će glumci zahtjevati više novaca. To je taj začarani money, money krug.

Troškove za otkup serije je teško naći jer većina televizijskih kuća pokušava to dobro sakriti, no postupak i računica kupnje je veoma jednostavna. Ukoliko je serija sada hit, kupnja licence za prikazivanje iste se broji u mnogo nula. Ako poželite kupiti prvu sezonu nakon dvije godine, cijena će biti dvostruko manja. To ujedino objašnjava i zašto HTV recimo kaska za svjetskim trendovima svjetlosno puno godina. HTV se ne mora dokazivati s gledanošću nikome, jer imaju puno kanala i državna su televizija. Hrvatski narod nije teško vezati uz tradiciju, a na to čelnici i računaju. Naravno, HTV se više fokusira na vlastitu produkciju. Isto je i sa filmovima koji se non stop vrte. Ako je pravo na prikazivanje filma već otkupljeno, a novci nikako nisu mali, naravno da će se taj film vrtiti iznova. To znači da se novci neće trošiti na nove stvari, već će se akumulirati (ne nužno za bolji tv program, mig mig). Osim popularnosti i ”mladosti” jedne serije, cifra kupnje ovisi i gdje se određena serija želi distribuirati. A zanimljiva stavka je i glazba – ako je glazba napravljena posebno za seriju, seriju je lakše otkupiti. Ukoliko je glazbena podloga sastavljena od različitih izvođača (primjerice, Vampirski dnevnici, Gossip girl…), potrebno je kontaktirati kuću koja drži glazbena prava na taj zbir soundtrackova. Well played, market, well played. Natrag na cijene licence za prikazivanje serije. Ukoliko se neka televizijska kuća izvan SAD-a odluči na kupnju neke američke serije, to jest na prava za prikazivanje te serije na svojim ekranima, u pregovore ne ide bez minimalnog iznosa koji varira između 25 i 50 000 dolara. Ovo je samo pokazatelj dobre volje, a konačna cijena varira o svim navedenim faktorima. Većinu licenci u Velikoj Britaniji drži BBC, ustanova i mali CCTV cijele britanske televizijske zajednice. Ne vjerujem da tako jeftino daju licence.

…Money?

Dolazimo i do najbitnijeg dijela: zašto Ameri moraju otkupljivati britanske serije? A odgovor nije jednostavan i nisam uopće sigurna je li točan. Primjerice, jeste li znali da se rijetko koja britanska serija ili emisija općenito emitira na američkim programima? Istraživanja su pokazala kako Amerikanci nisu toliko privrženi britanskim tvorevinama. Zašto? Vjerojatno jer se Amerikanci i Britanci ipak ne vole toliko. Ameri smatraju kako su ovi drugi umjetni, prepotentni i podređeni, dok s druge strane imamo tipičan britanski ponos, a i ustaljeno stereotipno mišljenje kako su Ameri naprosto glupa i debela nacija bez imalo trunka kulture. Nije tako sa svim serijama, naprotiv. Možda se situacija na tržištu serijama počela mijenjati ove godine, kada su američke kabelske televizije odlučile otkupiti britanske hit serije. Primjerice, ove godine je zabilježen rekordan rast gledatelja za tri serije – Downton Abbey je počeo s prikazivanjem početkom 2014. godine te je privukao čak 10.2 milijuna gledatelja, a tim potezom je PBS ostvario svoj osobni rekord u kategoriji dramskih serija. Odlična Moffatova prerada kultnog detektiva, Sherlock, zgrnula je 4 milijuna američkih gledatelja, a na trećem mjestu se smjestila serija Mr Selfridge, priča o poznatom vlasniku Selfridge carstva. NBC je napravio dobar korak otkupivši Merlina, britansku seriju o dogodovštinama čarobnjaka Merlina dok je još bio mlad; s time su si priskrbili 5,3 milijuna gledatelja. Kupovina gotovog britanskog proizvoda tek je ove godine doživio pravi boom. ”Naši smiješni naglasci su napokon prihvaćeni, a naše emisije napokon nisu shvaćene kao ekscentrične i staromodne”, rekao je u nedavnom intervjuu za Telegraph Matt Forde, izvršni potpredsjednik prodaje na BBC Worldwideu. ”U trendu je kvalitetni televizijski program za mlade, visoko obrazovane Amerikance srednje klase kojima je dosta nekvalitetnih emisija koje im se stalno serviraju.” Čini se da su se Amerikanci napokon zasitili svojega humora?

Ali, opet, Britanci su odavno razvili kulturu otvorenosti prema američkim tvorevinama i američkim remakeovima britanskih filmova i serija, više nego prema svojima. Primjerice, u usporedbi sa Wikipedijinih stranica, Velika Britanija je otkupila licence za 44 američke serije i emisije (većinom zabavni obiteljski nagradni showovi, poput Femily Feuda), dok su Ameri od Britanaca otkupili nevjerojatnih 129 emisija i serija. Zanimljivo je i to da rijetko koja prerada uspije, jer publika u svijetu više voli originalne britanske produkcije, no iznimka su primjerice The Office, Da Ali G Show, Masterchef, The X Factor i Utopia. Američke kupnje su većinom veliki promašaji, s obzirom da je 80% pokušaja završilo na način da je serija propala nakon pilota, emitirana je samo prvu sezonu ili nije emitirana uopće. Posljednja u nizu tih kupnji je i Broadchurch, preimenovana u Gracepoint.

Amerikanci su kao Hrvati. Oni nisu naviknuti na brze promjene. Oni cijene svoje tržište (ili su možda previše zatucani i boje se da im druge kulture ne ”isperu mozak”) i teško prihvaćaju nešto strano. Reći ćete vi, ali imaju meksičke serije. Pa koliko Meksikanaca ima u Americi, vjerojatno su se infiltrirali podsvjesno u američki um ka nešto što je njihovo. U svakom slučaju je odlično promatrati kako su Ameri shvatili kako Britanci nisu luckasta nacija čudnog humora i još čudnijeg oblačenja u serijama, nego kako je Velika Britanija ispunjena zanimljivom povijesti, puno dužom nego njihovom, te kako i oni mogu pružiti kvalitetnu i inteligentnu zabavu. Nadam se samo da će ovo otkupljivanje licenci u nadi za više novaca i većom prihvaćenošču pasti. Čisto zato jer su britanske serije zakon.

Leona Slatković Harčević

Komentiraj

Komentara