Doktori za seks – Gola dokolica elementarnih čestica

Unatoč tome što zavodljivost naslova lako može rasplamsati nade naivnijih čitatelja da se radi o bitno drukčijem žanru, gdje su obično glavni junaci raznosači pice ili vodoinstalateri kojima se neočekivano nasmiješi sreća, ipak se radi o drami nazvanoj Doktori za seks, po stvarnim događajima, koja prati odnos i rad dvoje pionira u znanstvenom istraživanju ljudske seksualnosti, doktora Williama Mastersa (Michael Sheen) i njegove suradnice Virginije Johnson (Lizzy Caplan). Kako su se ovi istraživači bavili seksualnošću u patrijarhalnoj i puritanskoj Americi 50-ih i 60-ih godina, potencijalnu monotoniju njihovog znanstvenog života u startu čini nemogućom nerazumijevanje, odbojnost i otvoreno neprijateljstvo načelno konzervativne većine, uključujući i akademsku zajednicu. Osim toga, priča prati i međusobni odnos Williama i Virginije na osobnoj razini, kao i odnose ljudi koji su njima bliski što, ako se uzme u obzir tema njihovog istraživanja kao i igra riječima od koje se sastoji naslov, prilično jasno implicira o kakvim se „specifičnim“ odnosima najčešće radi.

Seksualnost u seriji je sveprisutna što se, u vizualnom smislu, reflektira ponajviše kroz nekoliko pari golih sisa po epizodi. Što se tiče nezahvalne uloge definiranja smisla i svrhe ljudske seksualnosti, čega su se autori morali dotaknuti samom činjenicom da su odabrali jedinu temu, osim smrti, koja istinski zanima ljudsko biće (sve drugo su varijacije), ponajviše su se bavili samim funkcijama seksa prvenstveno i isključivo vezanih uz pojedinca, odnosno u kontekstu u kojemu seksualna represija, sram ili neznanje ometaju njegovu osobnu sreću i zadovoljstvo.
Kako je doktor Masters ginekolog i stručnjak za neplodnost, imamo prilike vidjeti neke od njegovih pacijenata, odnosno slučajeva od kojih je jedan posebice bizaran – mladi bračni bar traži pomoć jer ona nikako ne može zatrudnjeti, iako su testovi pokazali da ne postoji nikakva biološka prepreka – oboje su sposobni za reprodukciju. Svaku noć, kako kaže mlada dama, legnu zajedno, međutim, bez ikakvog uspjeha. Doktor zatim shvati da se oni uopće ne seksaju, da su, slijedeći doslovno upute iz Biblije, cijelo vrijeme samo ležali jedno s drugim. Drugi primjer je Mastersov kolega, stariji muškarac homoseksualne orijentacije koji, zbog društva u kojemu živi, potiskuje vlastitu prirodu. Da bi se ostvario na profesionalnom planu, oženio se ženom koja ga, dakako, fizički ne privlači i s kojom nema spolne odnose; dok vlastite nagone zadovoljava povremenim odlascima muškim prostitutkama. Činjenica da iz straha živi u laži reflektira se ne samo na njega već i na njegovu suprugu, ostavljajući emotivne traume, osjećaj necjelovitosti i nezadovoljstva. Zatim su tu ženske prostitutke, marginalizirane i prezrene od strane licemjernog društvenog morala, koje boluju od različitih bolesti povezanih sa seksom. Taj dvostruki moral vidi se i u sceni kad mlada žena, nakon što spava s mladićem, odbije imati vezu s njime, nakon čega je on ošamari i nazove kurvom.

Što se tiče odabira glumaca, apsolutni svi su fizički atraktivni – od doktora koji rade u bolnici, medicinskih sestara, tajnica pa čak i prostitutke, što scene seksa čini pomalo umjetnima, ali stvara dojam da je seks nešto vrlo poželjno, ugodno i na estetski visokoj razini. Implicitno se osuđuju seksualne restrikcije kao što je dijametralno suprotna društvena reakcija na promiskuitetno ponašanje muškaraca i žena te homofobija. Isto tako, što se tiče same funkcionalnosti, seks se prikazuje prvenstveno kao normalna biološka pojava čije je ispunjenje izrazito važno za kvalitetan život i sreću pojedinca – kao mogućnost samospoznaje, njegovanja individualnosti i slobode koja bi trebala biti omogućena svima. Isto tako, samo ovaj puta eksplicitno, seksualnost se dovodi u vezu s društvenim položajem žene, drugim riječima, seksualno oslobođenje kao, ostajući na prikladnoj terminologiji, predigra društvenoj i ekonomskoj emancipaciji.
Serija se tako nastoji predstaviti kao testament jednog represivnog, zaostalog i neslobodnog vremena te hrabrih pionira koji su se usudili dirnuti u dogmu ljudske seksualnosti, znanstveno je analizirati te utrti put novom vremenu – vremenu ljudskih prava, seksualnih i inih sloboda; vremena u kojemu se pojedinac ne diskriminira niti marginalizira, barem ne na račun svoje seksualnosti.
Ako se kontekstualizira vrijeme u kojemu se odvija serija, vidjet ćemo da s radi o periodu Hladnog rata; latentnom neprijateljstvu između dva političko-ekonomska sustava koji se nastoje međusobno požderati, međutim, činjenica da oba konglomerata posjeduju oružje za masovno uništenje, sukob premješta u suptilniju domenu geostrateškog režanja – špijunske aktivnosti, propagande te natjecanje u trošenju milijardi za proizvodnju oružja kojeg neće nikad koristiti i beskorisne šetnje po mjesečevim pustopoljinama. U jednoj sceni serije vidi se tračak duha vremena kad se u bolnici u kojoj rade održava evakuacijska vježba u slučaju nuklearnog napada što je besmisleno samo po sebi – u slučaju udara atomske bombe sve je gotovo u trenu, osim ako se, sudeći prema onima koji su osmislili protokol evakuacije, ne sakrijete ispod drvenog stola.
Određena psihoanalitička struja (začetnik je Wilhelm Reich), promatrala je ovaj dvojac nuklearnih supersila različitih ideoloških pozicija, ta dva ekonomsko-politička sustava, kao spomenike seksualnosti usmjerene prema politici nadmoći i militarizmu; prema tome, ideologije, nasilje i agresija samo su simptomi neuroza prouzročenih neriješenim seksualnim tenzijama. Isto tako, smatrala je da je seksualna represija temelj političke autoritarnosti i ekonomske eksploatacije što dakako implicira da ako dođe do seksualnog oslobođenja, dolazi nužno i do društveno-političkih promjena. Drugim riječima, radikalne sistemske promjene nužno dolaze u kombinaciji s radikalnim promjenama seksualnih praksi ili obrnuto. Povijest obiluje slučajevima koji idu ovome u prilog, doduše, oni više predstavljaju primjere diskontinuiteta što ne poništava argumentaciju jer povijest – kronologija ukrštenih mačeva – ne bilježi mnogo radikalnih društvenih promjena.

Njemački grad Münster, sredinom 16. stoljeća, bio je pozornica jednog takvog društvenog eksperimenta. U kontekstu Reformacije, za srednjovjekovne prilike ne tako mali grad (10 tisuća stanovnika), doživio je svojevrsnu seksualno-ekonomsku revoluciju s religijom kao pogonskim gorivom. Naime, jedan od religijskih vođa u gradu, proglasio se prorokom, grad Münster preimenovao u Novi Jeruzalem te je objavio točan datum apokalipse, otprilike negdje u travnju 1534. godine. Došlo je do svojevrsne „nacionalizacije“ zemlje koje je proglašena javnim dobrom što je svakako radikalno ako se uzme u obzir da govorimo o feudalnom sustavu gdje je zemlja osnova ekonomije moći. Isto tako, neki izvori govore da je prihvaćena poligamija (sam prorok je imao 16 žena), dok drugi govore o besramnim orgijama koje su se odvijale po gradskim ulicama. Lokalni knez-biskup, u svom pravedničkom gnjevu, hitro je reagirao skupivši vojsku vitezova te stao opsjedati grad. Revolucionari se nisu previše zabrinjavali jer je grad bio opasan zidinama. Početak kraja dogodio se upravo na dan kada je, prema proroku, Krist drugi puta trebao sići na zemlju. Prorok je, uvjeren u božju pomoć, izjahao sam iz grada na bijelom konju ususret neprijateljima. Možemo samo zamisliti reakciju njegovih sljedbenika, koji su cijelu stvar promatrali sa zidina, kad su ga prvi vitezovi na koje je naletio sasjekli, odrubili mu glavu i nabili je na kolac. Opsada je trajala 14 mjeseci i završila je, dakako, pokoljem i uspostavom starog poretka.
Neke je ljude teško definirati i nemoguće staviti u kalupe, a jedan od takvih je svakako Gabriele D’Annunzio. Talijanski pjesnik, iredentist, protofašist, ekscentrik, glazbenik, mag, zavodnik, zrakoplovac, genij i hulja, kako ga naziva jedan autor, potkraj 1919., nakon seksualno-spiritualističke seanse na venecijanskom groblju sa svojom ljubavnicom, kreće osvojiti Rijeku za koju je vjerovao da pripada Italiji. Ulazi u grad s nekoliko stotina svojih pristaša zvanih Arditi, tamnoputih i maljavih sicilijanskih mladića u crnim uniformama koje su ukrašavale mrtvačke lubanje, te ga stavlja pod svoju vlast. Pošto zbog političkih razloga Italija nije mogla jednostavno pripojiti Rijeku, D’Annunzio proglašava slobodnu državu Rijeku i objavljuje rat Italiji. Njegova kratka vladavina gradom (nešto manje od 5 mjeseci) bila je obilježena autoritarnošću i nasiljem, međutim, cijela stvar je mnogo zanimljivija nego što izgleda na prvi pogled. Sam ustav republike govori dovoljno za sebe. Politički i pravni okvir napravio je jedan anarhosindikalist, dok ga je D’Annunzio pjesnički ušminkao. Ustav je bio spoj anarhističkih, protofašističkih i demokratskih ideja s dadaističkim štihom te je predviđao ravnopravnost spolova, toleranciju religije i ateizma, sustav socijalne i zdravstvene zaštite te podjelu društva na deset staleža. Isto tako, u preambuli je stajalo da je glazba osnovni princip države što nije bila samo mrtvo slovo na papiru – svake večeri, u vladarevoj palači, organizirani su koncerti, čitanja poezije i pijanke s dekadentnim seksualnim ponašanjem i vatrometom na kojima su sudjelovale razne pridošlice u grad – avanturisti umjetnici, anarhisti, boemi i homoseksualci. Takva vrsta zabave, odnosno rituala, dakako da se nije ograničila samo na jednu palaču; Rijeka je gotovo 5 mjeseci proživljavala jedinstveno iskustvo – jednu ezoteričnu, pijanu, hedonističku i putenu noć kojoj se nije nazirao kraj. Nakon što je talijanskoj vladi dojadio D’Annunzijev prkos, talijanska topovnjača ispalila je nekoliko hitaca na njegovu palaču nakon čega je pjesnik odstupio s vlasti, a njegovi istomišljenici se vratili u Italiju ostavljajući iza sebe nabrekle trbuhe lokalnih djevojaka. Jedan autor smatra da D’Annunzijeva republika nije bila protofašistička tvorevina ili historijska bizarnost već privremena autonomna zona, simbol moralnog, političkog i društvenog otpora cijelom sistemu. On svoje viđenje temelji na francuskim postmodernistima koji realnost percipiraju samo kao skup simbola, kao iluziju ili laž nametnutu od strane vlasti, religije, korporacija i prevladavajuće determinističke znanstvene paradigme. Kad se shvati da ne postoji jedna realnost nego ih ima bezbroj, smatra on, tada pojedinac može mističnim djelovanjem utjecati na promjenu te realnosti i biti slobodan. U ovom smislu, koncept slobode nije vječan i trajan već privremen i osuđen na nestajanje kao i sve drugo, međutim, čovjek može konstantno tražiti nove autonomne zone i uživati u trenutku kroz hedonizam gdje oslobođena seksualnost predstavlja jedan od ključnih dijelova te slagalice.
Ako na trenutak ostanemo na konceptu društvene konstrukcije realnosti ili režimima istine koji se razlikuju od sustava da sustava u različitim periodima povijesti, osnovi arbitrarni princip modernih zapadnjačkih režima istine upravo jest znanost stoga je indikativno da doktor Masters i Virginija nisu marginalci koji djeluju izvan sustava, već zauzimaju prilično važno mjesto unutar njega.

Psihoanalitičke teorije, koje sam ranije spominjao, o seksualnoj represiji kao temelju političke autoritarnosti i ekonomske eksploatacije, bile su izrazito popularne u generaciji mitskih šezdesetosmaša. Ako ostanemo samo na seksualnoj komponenti, ta generacija ljudi je vjerovala da se sloboda, između ostalog, postiže seksualnim oslobođenjem, odnosno micanjem društvenih ili sistemskih represija sa slobodnog ispoljavanja seksualnosti i uživanja u tijelu. Dio te seksualne revolucije Zapada predstavljaju svakako i dvoje istraživača koji su glavni likovi serije, oni su onaj dio društva koji je pružio svojevrsnu prethodnicu, početak institucionalne potvrde i legitimiteta, kako novim seksualnim praksama, tako i novoj percepciji ljudskoj tijela i seksualnosti.
Na Reichove teorije nadovezuje se Herbert Marcuse sa svojim psiho-marksističkim konceptom „viška represije“. Taj pojam proizlazi iz Marxovog koncepta „viška vrijednosti“ i treba ga razlikovati od Freudovog pojma „primarne represije“ prema kojoj, kako smatra Freud, počiva civilizacija (odvajanje ljudi od životinjskog svijeta). Višak represije zapravo predstavlja sekundarne oblike društvene represije, ideološki formirane oblike libidinalne kontrole koje služe očuvanju nejednakosti i eksploataciji klasnog društva . Marcuse smatra da je višak represije suviše kompliciran problem da bi ga se razriješilo jednostavnim usvajanjem liberalno humanističkog stava o društvenim slobodama i ljudskim pravima te promoviranjem različitih alternativnih kulturnih praksi, u ovom specifičnom slučaju, koje se tiču seksualnih sloboda; ne samo da ne eliminiraju taj višak represije, već ga nerepresivna kulturna logika individualističkog liberalizma ekonomski prosperitetnog Zapada koristi upravo za održavanje tih nejednakosti, otupljujući interes pojedinca za politiku radikalnih promjena.
Francuski pisac Michel Houellebecq zapadnjačku seksualnost vidi samo kao još jedan sustav društvene diferencijacije, odnosno kao pomoćni, sekundarni sustav koji je isto tako nemilosrdan kao i ekonomski te je s njim usko vezan. Kao i ekonomski liberalizam, seksualni liberalizam rezultira fenomenom apsolutne pauperizacije – netko vodi ljubav jednom dnevno, netko 5-6 puta u životu, netko nikad; to je jednostavno zakon tržišta. U sustavu gdje je raspodjela materijalnih dobara regulirana, svatko uspije naći svoje mjesto unutar sustava. U sustavu koji brani preljub, svatko uspije naći seksualnog partnera. U zapadnjačkom sustavu čija je kultura do krajnjih granica seksualizirana, prema Houellebecqu, naglasak je na seksualnom hedonizmu kao dominantnom seksualnom modelu – što veći broj seksualnih odnosa, što veći broj partnera, što veći broj orgazama. Radi se o svojevrsnom seksualnom konzumerizmu, mahnitoj potrazi za užitkom zbog osjećaja ispraznosti koji u ljudima inicira ekonomsko-društveni sustav.
Takav sustav, prema njemu, razbio je društvo, odnosno atomizirao ga, učinio previše individualističkim. Idealni konzument, kakvog on drži da je prosječni zapadnjak, egocentrična je i sebična individua koja živi bez smisla i svrhe. Osim kao biološka potreba, za njega je spolni odnos samo narcisoidan čin potvrđivanja vlastite vrijednosti i sredstvo društvene diferencijacije. Njegov život sastoji se od najčešće rutinskog posla te konzumacije proizvoda i ljudi koje ne doživljava kao sebi jednake osobe. Dokolicu mu krate različiti sadržaji industrije zabave koji ga suptilno ideološki indoktriniraju, raspaljujući one najniže biološke impulse. Nesposoban za ljubav, nježnost i empatiju, reproducirajući se stvara nove generacije emotivnih degenerika koje žive i umiru u istom besmislu. Takvi pojedinci čine sustav kojeg definira sebičnost, nejednakost, hedonizam, mazohizam, kult mladosti, smrt i kronično odsustvo ljubavi – paradigmatski lik iz popularne kulture je, ako ostajemo kod serija, sredovječna žena, koja živi u samom hladnom srcu američkog kapitalizma i piše kolumne o kurcima i cipelama. Poput atoma – elementarnih čestica, smatra Houellebecq, ti pojedinci izgubljeno se kreću zrakopraznim prostorom, u svojim nasumičnim, usamljeničkim putanjama udaraju u druge takve atome, ali se nikad uistinu ne sretnu.
Kao sukus svih tih pogleda na društveno i individualno značenje moderne zapadnjačke seksualnosti, možemo zaključiti da su pioniri znanstvenog istraživanja te teme, pružili temelje institucionalnog okvira za sistemsko prihvaćanje otklanjanja seksualne represije koju je zapadnjački političko-ekonomski sustav, fleksibilan kakav jest, uklopio u svoj model diferencijacije jer ne samo da seksualno oslobođenje nije odigralo nikakvu zaista radikalnu društvenu promjenu već je postao sastavni dio tog istog sustava, odnosno njegove ideologije koja sa svojim konceptom ljudskih prava uklanja, u teoriji, svaku vrstu društvene nejednakosti (spolna, rasna, seksualna, itd.) osim one elementarne na kojoj se sustav i temelji. U toj istoj ideologiji koja više nije seksualno restriktivna nego apsolutno slobodna, povećava konzumerističke potrebe i želje, uključujući i seksualne, do nepodnošljive razine, a u isto vrijeme čini ispunjenje tih želja sve više i više nedostupnima. Sistemska represija, preko kulturnih obrazaca koji stimuliraju samo određene ljudske biološke impulse i potrebe dok zanemaruje druge, miče se s domene seksualnosti na područje emocija – ograničava i uništava kapacitete za ljubav, nježnost, bliskost, empatiju i žrtvu.
U filmu Gepard, koji govori o propasti aristokracije i uspostavi novog sustava i društva, jedan lik izgovara sada već možda i izlizanu, ali zato ništa manje indikativnu rečenicu: „Ponekad je potrebno sve promijeniti da bi sve ostalo isto“.

Vladimir Brebrić

Komentiraj

Komentara