Film i politika: Sve o propagandnoj umjetnosti

Umjetnost je, uz religiju, znanost i politiku, jedno od ključnih polja ljudskih aktivnosti koje svojim utjecajem omogućuju širenje određenih ideja, a koje putem praktičnog djelovanja mogu proizvesti značajne promjene u društvu. Navedene se sfere društvenih aktivnosti nerijetko i prožimaju. Posebice je zanimljiv odnos umjetnosti i politike: one mogu zauzimati dijametralno suprotne pozicije, postajući jedna drugoj izvor kritike, dok s druge strane mogu biti inkorporirane jedna u drugu te sinergijski djelovati s ciljem širenja određenih ideja i stavova. U većini potonjih slučajeva, umjetnost postaje sredstvo političkog aparata: ona postaje medij koji putem kulturnog polja nastoji prenijeti i implementirati ideološki set ideja i vrijednosti u širem društvenom, javnom prostoru. Drugim riječima, ona postaje propagandna umjetnost.

Kodiranje poruka

Poruke koje se prenose mogu biti kodirane na različite načine. Ključan je efekt koji se želi proizvesti putem umjetničkih djela: on može ciljati na konsolidaciju i širenje ideja i stavova političkog aparata, ili može, primjerice, ciljati na mobilizaciju stanovništva. S obzirom na širinu ove problematike, ovdje ćemo se fokusirati na odnos politike i filma.

nacisti
Hitler i ministar propagande Goebbels

Sovjetska kinematografija

Prije stotinjak godina, neposredno nakon Oktobarske revolucije, Vladimir Lenjin izjavljuje kako je od svih umjetnosti, kinematografija za Boljševike najznačajnija. 1917. godine, sovjetska se kinematografija inkorporira u jednopartijski sustav, dok se filmovi proizvode prateći jasno definirane teme, ideje i vrijednosti. Propagiraju se komunističke i lenjiističke ideje zajedništva i rada, klasne borbe, emancipiranog proletarijata, „novog“ sovjetskog čovjeka, revolucije, nadmoći Crvenih nad Bijelima, naroda nad carstvom, itd. Kasnije se, uspostavom doktrine socrealizma, film dodatno politizira, kao što je slučaj i s ostalim umjetničkih djelatnostima. Međutim, osim propagandnih efekata, sovjetska je kinematografija ostavila i znajačan utisak na razvoj cjelokupne kinematografije. Produkcija i tehnika sovjetskih umjetnika ostavila je pečat na razvoj filma, od načina snimanja i tehnike montaže, do tehnoloških momenata razvoja. Ključnu ulogu u tom procesu odigrala je znamenita trojka sovjetske kinematografije: V.I. Pudovkin, s poznatim filmom Majka (1926.), Dziga Vertov s filmovima Kino-pravda (1925.) i Čovjek s filmskom kamerom (1929.), te zasigurno najpoznatiji i najutjecajniji sovjetski redatelj Sergej Ejzenštejn, s utjecajnim filmom Krstarica Potemkin (1925.). Ejzenštejn je bio i značajan filmski teoretičar sa svojom „montažom atrakcije“, koju je pomnije objasnio u istoimenom eseju. Krstarica Potemkin je izvrstan primjer propagandnog filma u sovjetskom kontekstu: tematizira ustanak mornara, njihovo okupljanje i zajedničku borbu protiv tlačitelja, podršku naroda i revolucionarni duh. Ulogu glavnog lika igra sovjetski kolektiv: individualizmu nema mjesta, osim u pogledu mučenika koji inspiriraju ostale, što naglašava ideju sovjetskog zajedništva i kolektivne borbe. Scena na stepenicama u Odesi je jedna od najznačajnijih scena u povijesti sovjetske, ali i svjetske kinematografije.

Nacistička kinematografija

Za Adolfa Hitlera film je predstavljao moćno sredstvo propagande. U svojem je Mein Kampfu, u nekoliko paragrafa, naveo kako se putem filma ideje mogu implementirati brže i efikasnije od korištenja drugih medija. Manje je vremena potrebno za pogledati i shvatiti film, nego za čitanje i tumačenje nekog teksta, knjige ili drugog umjetničkog djela. Hans Traub, jedan od nacističkih propagandista, postavio je stvar na sličan način u svom tekstu „Film kao politički instrument“: filmski je jezik izvanredno sredstvo propagande. Joseph Goebbels, vrsni ministar propagande, je sebe proglasio zaštitnikom njemačkog filma. Stoga je film, pored radija i novina, bio odlično sredstvo širenja nacionalsocijalističke politike. O efektima širenja rasističke i antisemitske ideologije ne treba mnogo ni pisati. Jedna od ključnih akterica u nacističkoj kinematografiji jest svakako Leni Riefenstahl. Njezin je film Trijumf volje (1935.) jedan od najpoznatijih propagandnih filmova svih vremena. Ujedno je i jedan od najutjecajnijih. Film tematizira nurnberški nacistički skup iz 1934. godine, te se u dokumentarističkom stilu nacistička politika glorificira, a u prvom se planu ističe nacistička simbolika – svastike i orlovi, velebni spomenici, Sieg Heil pozdravi te djeca, kao simbol budućnosti njemačke nacije.

Još jedan značajan propagandni uradak je njen film Olympia (1936.), koji tematizira Olimpijske igre u Berlinu ’36., dok je cilj filma prikazati u najboljem svijetlu „nadljudske“ sposobnosti atletičara Njemačke i saveznika Japana i Italije. Još jedan propagandni film vrijedan spomena je i Vječni Židov (1940.), zloglasni i kontroverzni film koji promovira antisemitsku politiku nacističke vladajuće garniture. Židovi su oblikovani kao primitivci, izopačeni ljudi, koji ne poznaju higijenu i koji utjelovljuju sve ono što je zapadu strano, „bolesno“ i nerazumno.

Film u fašističkoj Italiji                                 

Kao i u ostalim totalitarnim sustavima, film je i u fašističkoj Italiji bio izniman način širenja političkih ideja. Benito Mussolini je 1936. dao izgraditi talijansku inačicu Hollywooda: poznati centar Cinecitta’ u Rimu. Cinecitta’ je od ’36. do danas centar talijanske kinematografije. Fašističkoj se kinematografiji priključilo i mnogo futurista, umjetnika koji su gajili mnoge simpatije za Mussolinijevu politiku. Jedan od ključnih bio je Luigi Freddi. Cinecitta’ je ubrzo pokazala zavidan tehnološki razvoj u produciranju filmova, što je ostavilo dobre temelje za kasniju rekonstrukciju talijanske kinematografije nakon pada fašizma. Fokus produkcije je, dakako, bio na promoviranju fašističke mitologije, no istodobno se nastojalo promovirati i talijansku kulturu ekranizirajući mnoga književna djela i talijanske popularne priče. Na ulazu u Cinecitta’, postavljen je natpis: “Kinematografija je najjače oružje“.

mussy
Duceov citat i Mussolini kao snimatelj

Rođenje nacije (1915.)                                                

Film D.W. Griffitha Rođenje nacije je ujedno i film kojem se može pripisati i svojevrsno „rođenje“ propagande. Film, inače crno-bijela povijesna nijema drama,  tematizira uspon zloglasnog Ku Klux Klana. Ono što je oko filma podiglo veliki broj kritika i kontroverzi, jest pozitivno prikazivanje rasističke politike KKK-a, kao i afirmacija politike rasne segregacije.  KKK je prikazan kao plemenita organizacija koja je spremna obraniti američko stanovništvo od „opasnosti“ s juga, koju predstavlja crnačka populacija.

crnac i kk
KKK                                  

Američka ratna propaganda

Počevši od Rođenja nacije, preko filmova u periodu Drugog svjetskog rata, do kinematografije vijetnamskog i hladnoratovskog perioda, pa sve do suvremenijih zbivanja poput Zaljevskog rata, intervencije u Afganistanu, ali i problematike terorizma koji su svi od reda dobro popraćeni u filmskom svijetu – stižemo i do američke ratne propagande. Jedan od značajnih filmova takvog ”žanra” je film Zelene beretke, koji nastoji legitimirati američku intervenciju u Vijetnamu, prikazujući američke vojnike u humanitarnim akcijama, dok su neprijatelji prikazani kao krvoločni i nemilosrdni ratnici. U američkoj je politici film bio efikasno sredstvo održavanja napetosti pogotovo u periodu Hladnoga rata i stalne „prijetnje“ Sovjetskog Saveza. Snimljeno je bezbroj filmova o mogućoj invaziji Crvene armije, kako u obliku ljudi, tako i u obliku izvanzemaljaca. 80-te su godine u tom pogledu značajan period, pošto se u tom desetljeću proizvelo mnogo filmova s ciljem demoniziranja Sovjeta i raspirivanja nacionalističkih ideja u SAD-u.

Vrijedan spomena je film Crvena zora (1984.), koji tematizira sovjetsko-kubansku inzvaziju i grupicu američkih tinejdžera koji brane svoju domovinu. U američkom se kontekstu film nerijetko koristio i za regrutaciju vojnika: filmovi kao što su Top Gun ili Pad crnog jastreba iznose problematična stajališta po pitanju vojske i ratovanja. U prvom je karijera vojnog pilota prikazana kao iznimno ispunjujuća, zabavna i ležerna karijera: piloti voze dobre motore, stupaju u odnose s lijepim ženama, igraju odbojku, itd. U drugom je filmu ratovanje romantizirano, borba je prikazana kao plemenita i herojska, fokus je često usmjeren na američke zastave, glazbena podloga je privlačna, časnici i vojnici su „kul“ osobe, dok su ratnici iz Somalije divljaci i primitivci. Ovdje se mogu priključiti još i filmovi poput Pearl Harbora ili Dana neovisnosti, s propagiranjem nacionalnog zajedništva.

Rocky i Rambo

Iako se kod Ramba u nekim dijelovima mogu uočiti momenti propagande, na prvi se pogled čini kako je Rocky, po tom pitanju, sasvim OK filmski serijal. Zbilja?

>> 7 ZANIMLJIVIH STVARI KOJE NISTE ZNALI O ROCKYJU BALBOI

Dovoljno je prisjetiti se Stalloneova okršaja s rusom Ivanom Dragom u četvrtom nastavku Rockyija. Drago je utjelovljenje svih stereotipa kojim se bildaju ruski likovi u osamdesetim godinama: on je nemilosrdan, mračan, hladan, pomalo misteriozan, bahat, čeličnog i neljudskog izgleda i pogleda, opasan, itd. U tom filmu vidimo Rockyija Balbou kako odlazi ni više ni manje nego u SSSR. Dakle, vidimo amerikanca, odnosno italo-amerikanca, koji je zbog smrti svog prijatelja nakon okršaja s Dragom odlučno krenuo u osvetu: Rocky odlučuje osvjetliti nacionalni obraz i obraniti američki ponos baš u SSSR-u, u srcu neprijateljskog tabora. Tako reći, to je potez bez presedana. Rocky utjelovljuje američkog heroja koji će američku zastavu podići u Rusiji. Osim toga, serijal Rocky predstavlja još jednu dimenziju američke propagande: serijal je oličenje propagande o američkom snu. Rocky je pripadnik nižeg društvenog sloja migranata koji spletom okolnosti i vlastitim trudom uspjeva doći do titule prvaka u teškoj kategoriji. Drugim riječima, u Americi je sve moguće, dovoljno je malo sreće i puno truda – svaki je san ostvariv. Rambo je, s druge strane, vrsta propagandnog ratnog serijala: vijetnamski veteran, nakon što u prvom dijelu prikazuje probleme posljedica rata, u daljnjim nastavcima prikazuje neutaživu želju za obranom nacionalnog ponosa i spašavanja braće u Vijetnamu. Rusi su i ovdje prikazani kao ratni manijaci, nemilosrdni gadovi i uzrok nestabilnosti u svijetu.

Komentiraj

Komentara