INTERVJU: William Friedkin (Egzorcist)

Egzorcist i Francuska veza filmovi su koji su Williama Friedkina stavili na filmski vrh svijeta. Sa željom da čujem njegova razmišljanja o nekim od najvrednijih filmova koje je snimio tijekom godina, kao i o budućim projektima koje trenutačno priprema, upustio sam se u ovu pustolovinu. Sve što mogu reći jest da mi je bila čast i gušt čeprkati po umu jednog od najznačajnijih filmaša posljednjih pola stoljeća, a gušt, nadam se, neće biti samo moj.

Nekoliko ste puta spomenuli da Vaša namjera, kad ste snimali Egzorcista, nikad nije bila da napravite hororac. Činjenica da ga ljudi smatraju jednim od najboljih horor filmova ikad snimljenih govori dosta o tome koliko je zastrašujuće istraživati ljudsku prirodu.

Pa u današnje vrijeme naravno da shvaćam da su generacije i generacije publike Egzorcista smatrale hororcem. To neću poreći, ali kad sam ga krenuo raditi, pisac (William Peter Blatty) i ja nikad ga nismo tako zamišjali. Smatrali smo ga moćnom, emocionalnom, potresnom pričom. Ni u jednom trenutku nismo o njemu razmišljali u okvirima horor filma, a kamoli klasičnog horora ili onoga što se često predstavlja kao horor film. Ovu priču inspiriranu stvarnim događajima obojica smo smatrali vrlo moćnom, i ja sam mislio da je pogodan materijal za filmsku adaptaciju. Ali Egzorcista nisam vidio kao hororac, poput onih koje sam cijenio, kao što su Psiho, Diabolique, Onibaba i drugi. Oni su očito horor filmovi. Sada mi je jasno kako publika vidi moj film, tako da ne mislim proturječiti.

>>Intervju: Stephen King

A što mislite da publiku toliko plaši?

Pa, pitanje zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Nevina 12-godišnja djevojčica koja pokazuje neobične simptome koji očito upućuju na bolest s kojom se medicinska znanost ne može nositi. To je vrlo potresno ljudima. Mnogi ljudi ili imaju djecu, ili su bili djeca, ili jesu djeca. Kad god tvoje dijete prolazi kroz vrstu bolesti kakvu prikazujemo u Egzorcistu, svi se jako zabrinu. I mislim da je činjenica da sam film snimio na realističan način ono što zapravo najviše uzrujava ljude. Nije snimljen kao da se radnja odvija na nekom udaljenom planetu, ili u neshvatljivom, virtualnom svijetu – smješten je u pravi svijet, s likovima koji su prikazani što je ljudskije moguće. Raditi s Williamom Peterom Blattyjem na njegovom velikom djelu bilo je vrlo produktivno i uzbudljivo.

Život je ustvari prekrasan dar, ali ljudi ga ne vide kao nešto ranjivo i osjetljivo, već nešto što se uzima zdravo za gotovo.

Vratimo se na veselije teme. Bilo mi je drago pročitati o Vašem pozitivnom stavu spram suvremene televizije poput Netflixa.

O da, znatno više zanimljivih stvari, nažalost, prikazuje se na kabelskoj televiziji i streaming servisima nego na kinoplatnu. U ovoj državi, barem, ali i u mnogim drugim zemljama. Čitava ideja art i eksperimentalnog filma koji ima svoju publiku u kinima je gotovo pa nestala iz SAD-a i drugih zemalja, osim u nekim rubnim dijelovima svijeta. A kad sam odrastao, to je bio jedan od glavnih oslonaca filmskog svijeta.

William Friedkin na snimanju filma Egzorcist 1973.
William Friedkin na snimanju filma Egzorcist 1973.

>> Đelo Hadžiselimović preporučuje: Top 3 Pickbox serije

Rekli ste da je sve što Hollywood ovih dana proizvodi zapravo Ratovi zvijezda, da je film potpuno oblikovao ono što danas smatramo američkim filmom. Koliko je teška odgovornost Ratova zvijezda za trenutačno stanje američke kinematografije?
Pa, film je bio iznimno uspješan, uspješniji no što su i oni najoptimističniji mogli sanjati. Uključujući i same autore. Povremeno se snime filmovi koji donose potpunu promjenu u zeitgeistu, a ništa nije donijelo veću promjenu od Ratova zvijezda. To je postao cilj svakog studija – snimiti nove Ratove zvijezda ili verziju tog filma. I onda su počeli analizirati – što je točno Ratovi zvijezda? Pa, to je neka vrsta stripa. I sad Hollywood masovno proizvodi filmove koji su ustvari stripovi. Batman, Superman, priče poput Igara gladi, toliko toga ima, Iron Man… Ne govorim ovo u negativnom smislu, to je jednostavno ono što publika želi gledati. Svugdje. To su najpopularniji filmovi i vrlo često izguraju druge vrste filmova iz programa. Pretpostavljam da je situacija ista i u Hrvatskoj?

Kvalitetna televizija ovih dana predstavlja alternativu praktički bezumnom iskustvu odlaska u kino.

>> 8 novijih iranskih filmova vrijednih pažnje

Isto je i ovdje, da. Ali što televiziju čini prigodnim domom za kvalitetno pričanje priča?
Kabelska televizija i streaming servisi morali su smisliti alternativu onome što ljudi žele gledati u kinima. Ono čemu su se, nasreću, dobrim dijelom okrenuli su dobro napisane priče, s uvjerljivim likovima smještenim u situacije koje su istovremeno napete, dramatične i uvjerljive. To ne vrijedi, naravno, za sve televizije. Ali ona vrsta programa koja mene privlači su serije poput 24, Homelanda, Dosjea X, Sopranosa, i takvih primjera ima još mnogo, primjera materijala koji nije mogao biti snimljen za kinodvorane u ovoj zemlji. A tu je i izvrstan program koji sam vidio iz drugih država! Poput Izraela, Švedske, Engleske i Francuske. Puno tih filmova dolazi do Amerike u obliku televizijskih serija. Na taj način televizija ovih dana predstavlja alternativu praktički bezumnom iskustvu odlaska u kino. Uz rijetke iznimke, naravno. Te iznimke postoje – ne mogu ustvrditi da se ne snimaju dobri filmovi. Snimaju se, ali su puno manje raznovrsni i skromniji u broju nego što su bili, recimo, prije više od trideset godina.

[Pročitaj cijeli intervju na portalu Cinephilia & Beyond]

razgovarao: Sven Mikulec

Komentiraj

Komentara