Kako preživjeti zombi apokalipsu američkog biblijskog pojasa

U post-apokaliptičnoj Americi gdje je nepoznati virus, koji pretvara ljude u zombije, doveo do naglog rasapa države i društva; grupa preživjelih, na čelu sa svojim krdovođom Rickom (Andrew Lincoln), tumara po vukojebinama američkog juga (Georgia) i nastoji preživjeti. Dokolicu krate umlaćivanjem zombija, drugih preživjelih ljudi i međusobnim obračunima unutar grupe dok očajnički nastoje sačuvati ostatke ljudskosti u svijetu u kojemu je to slabost, odnosno, luksuz kojeg si malo tko može ili želi priuštiti. To bi bila, u slobodnom prijevodu, osnovna fabularna nit serije Živih mrtvaca.

Privlačnost serije prvenstveno se nalazi u samoj ideji kraja svijeta, odnosno kraja civilizacije gdje su ljudi, oslobođeni zakona i društvenih normi, u borbi za golo preživljavanje (a resursi su vrlo ograničeni), prisiljeni suočiti se s vlastitom prirodom koja je nekontaminirana društvenim ugovorom i oslobođena straha od represivnih posljedica.

Upravo i to je najveći minus serije jer se čini kao da scenaristi nisu znali ili nisu smjeli ići do kraja što se tiče prikazivanja međuljudskih odnosa u jednom takvom distopijskom svijetu. Primjerice, zapanjujuće je mali broj seksualnih odnosa tijekom sve četiri sezone, a gotovo svi su unutar neke vrste društveno prihvatljivog seksualnog ponašanja (brak, veza). To je neobično iz jednostavnog razloga što kad se ljudi nađu u takvim okolnostima (zombi apokalipsa ili rat), intenzivnije se osjeća i život i smrt, upravo zbog toga što je smrt svakidašnja pojava i tako razbija iluziju trajanja, zbog čega se ljudi češće upuštaju u spolne odnose nego što to rade u normalnim uvjetima. Isto tako, upravo je nevjerojatno, s obzirom na okolnosti, da nema niti jednog jedinog silovanja. Nedostatak toga svega kompenziraju velikim količinama nasilja i agresije, koju ispoljuju svi protagonisti te koja je zaštitni znak serije.

Isto tako, zanimljivo je promatrati kako se razvija dinamika moći i kolektivni identitet unutar grupe gdje funkcionalnost i estetika postaju osnovni, ako ne i jedini, kriteriji u procesu zauzimanja svog mjesta unutar kolektiva koji je jedina garancija preživljavanja. Sukladno s time, vidljiv je i postepeni proces napuštanja društveno nametnutog morala koji je izgubio svoju funkciju te empatije, prigušene i ograničene na pripadnike grupe.

Ideja civilizacijske apokalipse, u ovom konkretnom slučaju, gdje dominira princip sile, sramežljivo implicira određene ideje asimilirane u različite sklopove mišljenja – od talijanskih futurista, preko socijalnih darvinista do nacista, a sve se svode na genetsko čišćenje društva. Mi smo finalni produkti milijuna godina evolucije gdje su jedinke s lošim genima umirale ili bivale ubijene, a superiornije jedinke se razmnožavale i prenosile svoj genetski materijal. Razvoj civilizacije, naročito u posljednjih nekoliko stotina godina, kao i promjene unutar ljudskog emotivnog i kognitivnog sklopa, dovelo je do toga da smo na neki način naučili kako varati prirodu. Jedinke s „lošijim“ genetskim materijalom više ne umiru već se društvo brine za njih te su u stanju prenositi dalje svoje gene. Futuristi, osim očaranosti ratom kao slavljem nasilja i ljudskosti, rat vide i kao sredstvo pročišćenja društva upravo od takvih, po njima, genetski ili kulturno devijantnih dijelova. Socijalni darvinisti pak rat vide kao zločin protiv prirode jer u rat idu fizički najsnažniji mužjaci koji ginu i njihovi geni nestaju, dok oni sa slabijim genetskim materijalom bivaju oslobođeni ratovanja te se reproduciraju. Isto tako, slično kugi u Srednjem vijeku koja je europsko stanovništvo prepolovila, epidemija koja ljude pretvara u zombije radi svojevrsno čišćenje društva gdje samo najsnažniji i najinteligentniji preživljavaju. Simbolika toga vjerojatno se može vezati s apologijom američkog shvaćanja liberalnog kapitalizma i individualiziranog društva gdje je pojedinac osuđen samo na sebe i u kojoj njegov uspjeh, barem u ideološkoj eksplikaciji, ovisi samo o njegovim sposobnostima i količini truda koji uloži. Isto tako, zombiji kao istodobno živa i mrtva bića, bez svijesti, koja žive od ljudskog mesa, simboliziraju upravo Drugog u toj borbi za opstanak. Njegov opstanak ovisi isključivo o tome da vas ubije i nahrani se vašim mesom, dok vaš ovisi o tome da ubijete njega. U takvom sustavu, empatija je rezervirana samo za članove grupe koji su ljudska bića, dok su svi drugi krvoločni bezumnici koji su smetnja i prijetnja te s kojima se treba nemilosrdno obračunati, a stupanj sposobnosti u tom obračunavanju donosi zaslužene privilegije unutar grupe u kojoj funkcionirate.

Sve u svemu, serija pati od nekih očiglednih nedostataka kao što je soft-core prikazivanje stvarnosti te koketiranje sa žanrom telenovele, naročito u prve dvije sezone, međutim, ima i svojih pozitivnih strana – od samog koncepta kraja civilizacije, preko karakterizacije likova koji nikako nisu jednodimenzionalni, zanimljivih obrata do opće atmosfere kao koktela nasilja, smrti, straha od Drugoga i beznađa kroz koje prolazi vesela družina američkih južnjaka koja ima fetiš na vatreno oružje što je, kad se uzme sve u obzir, svakako recept za solidnu zabavu.

Vladimir Brebrić

Komentiraj

Komentara