foto: Starz

Outlander… ili što se krije ispod škotskog kilta (seks)

piše: Krumpirusha na kauchu

Knjiške bi se romanse mogle ugrubo podijeliti na tri pravca: suvremene, povijesne i paranormalne. Suvremene bi bile one bez ikakvog upliva vanzemaljaca ili magije, smještene u sadašnje doba i nastanjene bogatašima, tajnicama, bogatašicama, mehaničarima, kaubojima, specijalcima, udovicama i svima ostalima koji kroz životne nedaće traže konačnu sreću u ljubavi. I obavezno je nalaze, naravno.

Povijesne romanse streme smjestiti svoje junake i junakinje u prošlost, najčešće u Srednji vijek, među plemenite vitezove i djeve bilo aristokratskog ili pučkog podrijetla. Dobar broj autorica (ima i muškaraca, ali uglavnom su žene te koje pišu ovaj žanr) ljubića obožava i period regentstva, iz kojeg je iskočila Jane Austen, kolektivan i nedosegnut uzor ovom žanru. Ne smiju se zaboraviti ni pirati plemenita srca, američki revolucionari i pioniri naseljavanja Divljeg zapada, ruske princeze i talijanski grofovi… Specifičnost ove podvrste je jezični sudar: naracija vrlo često posve prati pravila moderne, gotovo twitterovske semantike, dok se u dijalozima teži, valjda radi uvjerljivosti, prizvati govor iz doba kojem radnja pripada, pa imamo, recimo, ovakve rečenice:

Vojvotkinja je počela urlati: “Nema li ovdje nikoga tko bi olakšao boli njegovu visočanstvu?”

Treći veliki pravac obiluje protagonistima čiji su junaci vampiri, vukodlaci, vještice, čarobnjaci, shapeshifteri (mjenjolici bi bio domaći termin ako se ne varam), koji nekad više, nekad manje, a nekad uopće nemaju interakciju s ljudskim bićima. Nije ovdje neobično sresti prizor poput: “Vodio je ljubav s njom u svom jaguarskom obličju.” Zakon i moral vjerojatno bi vođenje ljubavi ovdje protumačili kao sodomiju, no nećemo cjepidlačiti. Ovaj se pravac dalje dade proširiti na ZF romansu, fantasy romansu, romansu s putovanjem kroz vrijeme…

Ovo nas posljednje napokon, nakon pogolemog uvoda (sori), dovodi do Diane Gabaldon, Tuđinke, Outlandera i Starza. Gabaldonica je autorica serijala Outlander, koji se dosad diči s osam romana, od kojih je prvi u nas preveden kao “Tuđinka”, čiji broj globalno prodanih primjeraka debelo premašuje 25 milijuna, i koji superuspješno kombinira paranormalno s povijesnim, a vješto u priču ubacuje i elemente suvremenog feminističkog pokreta. Dvije su stvari odmah neobične: romani su počeli izlaziti 1991., brzo stekli vjernu sljedbu pa je gotovo šokantno da ih već dosad netko nije adaptirao, i drugo, “Outlandera” bismo očekivali na ABC-ju, Lifetimeu, pa i Showtimeu, redom TV kućama sklonim tzv. “ženskim” pričama, svima prije nego Starzu.

S tog su nas kanala naviknuli na “muške” serije: Spartak, Da Vincijevi demoni, Boss, Čarobni grad, pa i Camelot sve su fokusirane na testosteronom nabijene junake kojima su žene pratnja, kratkotrajan neprijatelj, ukras, povremena pomoć i najčešće – budući da Starz nije sramežljiv – služe kao kutak za soft-porn trenutak kojim se ispunjava kvota golih cica po satu programa.

Odluka Starza da u svoj raspored uvrsti Tuđinku stoga je očito pokušaj te mreže da proširi svoje gledateljstvo na ionako brojčano nadmoćniju žensku publiku. Bolje nisu mogli odabrati. Gabaldonica, doduše, tvrdi kako njezini romani nisu romanse, ali fokus na junakinju zatočenu između dvije ljubavne vatre to ponešto demantira. Međutim, njezina priča nudi obilje elemenata koji bi morali osigurati zadržavanje i muške pažnje: putovanje kroz vrijeme, glavni negativac koji je čisti sadist, nema suzdržavanja od krvavih scena, mačeva i borbe na sve strane, zanimljivo povijesno razdoblje. A tu je i seks, koji bi morao, jelte, zagolicati gledatelje ma kojeg spola bili.

Junakinja Outlandera je Claire Randall, Britanka, medicinska sestra koja je pet godina provela vidajući rane vojnika u Drugom svjetskom ratu. Ta je velika klaonica sad, godine 1945., iza nje i njezinog supruga Franka, staloženog tipa koji je ratne godine proveo u redovima obavještajaca. Koliko su sretni što su oboje preživjeli petogodišnji užas i što su ponovo zajedno, toliko su godine razdvojenosti i emotivno udaljile par, pa sad Claire i Frank prolaze kroz period nespretne potrage za negdašnjom intimnošću. Ne bi li skratio taj proces, Frank predloži putovanje na škotska visočja, gdje bi on mogao izučavati prošlost svoje obitelji, a oboje se mogli zajedno odmoriti i zbližiti.

Uslijedit će malo skakutanja po škotskim dvorcima, te razgledavanje neobične skupine kamenja oko koje se odvija moderan druidski ritual. Claire će staviti ruku na jedan kamen i – ode ona ravno u godinu 1743. I dalje je Škotskoj, no nezgodno je to što zemljom u to doba bjesni sukob jakobinaca koji ne žele prepustiti svoju katoličku vjeru i onih koje velika većina klanova još uvijek smatra engleskim okupatorima. Medicinska sestra iz budućnosti promptno će završiti u rukama čovjeka čija je pojava u prvi tren posve izbezumi, jer izgleda isto kao njezin suprug. No, Frank se nije skupa s Claire prebacio kroz vrijeme, dama gleda u brutalnošću iskrivljeno lice njegova praprapraprapradjeda, Jonathana “Crnog Jacka” Randalla, zapovjednika kraljevskih dragona, koji s iznimnim veseljem primjenjuje okrutnost pri lovu na škotske buntovnike. Claire će Jack već pri prvom susretu zamalo silovati.

Od zločina je spašava naočit mladac u kiltu, Jamie Fraser, koji je sa skupinom svojih suboraca odvede u dvorac Leoch, sjedište klana MacKenzie. Praktična i inteligentna Claire prešutit će svoje udano prezime i predstaviti se djevojačkim Beauchamps. Škoti je za početak smatraju engleskim špijunom, no Jamie, kojem Claire svojom vještinom iz 20. stoljeća začas složi iščašeno rame, a kasnije svojim znanjem ne samo medicine već i botanike impresionira domaćine, brzo prestane misliti o njoj kao o neprijatelju. Fraser se zaljubi. Kako i ne bi: on je zapanjujuće obrazovan za doba i okolnosti u kojima živi, pa mu imponira i pamet lijepe tuđinke. Claire je pak za početak stalo samo do toga da se što prije vrati svome Franku, no kako sve više vremena provodi u Jamiejevu društvu, tako će mu sve manje moći odoljeti.

Malo je toga što u  Outlanderu ne funkcionira, a sve vrlo vjerojatno zahvaljujući činjenici da je showrunner – glavni scenarist i izvršni producent serije Ronald D. Moore. Nije vam poznato? Ali zato sigurno znate za “Star Trek: Nova generacija”, “Star Trek: Deep Space Nine”, “Star Trek: Voyager”, “Roswell”, “Battlestar Galactica”, “Cirkus”. Sve su to serije za koje je Moore ili pisao, ili u njima nadzirao kreativni proces. Njegov se smisao za avanturu i preciznost svakog kadra dobro vide i u “Outlanderu”, pa Claire, koja iz budućnosti stigne u bijeloj haljinici, do zamka Leoch nakon sukoba s Jackom i jahanja po šumama i gorama ne dođe snježno netaknuta kao u sapunici, već u totalno neiskoristivoj, prljavoj i poderanoj krpi.

Moore je imao sreće i s glavnim glumcima: Tobias Menzies, Edmure Tully iz “Igre prijestolja”, ima priliku sjati i kao mirni, suzdržani Frank, i kao odurni Jack, i ne zna se koja mu uloga bolje pristaje. Svima je jasno zašto Claire inzistira vratiti se u budućnost onako krasnom čovjeku, i svi imaju želju pucati u ekran kad se s njega Menzies naceri kao Jack.

Relativno nepoznati Sam Heughan preuzeo je ulogu Frankova rivala za Claireino srce. To što Igra prijestolja za Sama nije našla mjesto ni nakon što je sedam puta tamo išao na audiciju samo ide u prilog fanovima “Outlandera”. Heughan je odličan kao srčani ratnik, prikriveni intelektualac, a najviše kao velikodušan ljubavnik koji će se sa zapanjujućom lakoćom uvući Claire pod kožu. Kaže on čvrsto držeći uzrujanu kobilu, okružen čvrstim muškarčinama kojima su ženska bića bilo koje vrste niža klasa: “Ona je samo cura s karakterom. To je uvijek dobro.”

I za ulogu Claire je Moore odabrao ženu slabo poznatu publici. Irkinja Caitriona Balfe nije srećom morala računati na prepoznatljivost svog lica kako bi je ljubitelji knjiga prihvatili kao Claire, a TV publici je ionako dobro došla neka nova, sposobna faca. Claire je odlučna junakinja, iznimno sposobna medicinska sestra, žena koja je dobro na ratištu izbrusila vlastite živce i kičmu, i koja nema namjeru dopustiti macho-tipovima iz prošlosti da joj skaču po glavi. Nije ona ni zločesta, ni naporna, jednostavno zna što hoće, a što ne, i nema poteškoća u izražavanju vlastitih stavova. Ona se neće sramiti vlastitom mužu pokazati da želi oralno zadovoljavanje, pa zašto bi onda ustuknula pred čoporom nepismenih poludivljaka. Sve ovo Balfe bez ijednog primjetnog problema komunicira publici.

 Spektakularni škotski pejzaži

Outlanderu pomažu i čarobno dramatični i spektakularni škotski pejzaži, pravi, ne studijski, kao i glazba Beara McCrearyja, te sporedni likovi od kojih se niti jedan ne čini kao da je izrezan od kartona i tu je samo kako bi popunio prostor. A tu su i fino, fino izvedene obavezne scene seksa: obavezne jer imaju svoje mjesto u priči, a i zato što Starz baš nije napravio toliko veliki zaokret u svom pristupu programu. Ako vas to ne zanima uvijek se možete baviti filozofsko-moralnom dvojbom: je li preljub ako se čin odvija u trenutku kad vam muž još nije ni rođen? Gledateljstvo je odlično reagiralo, serija je već nakon prve epizode dobila narudžbu za drugu sezonu, pa nam je nadati se zadržavanju ovakve kvalitete, te adaptiranju svih Gabaldoničinih romana. Stoga nađite dosadašnje epizode, smjestite se u omiljenu fotelju uz dobar viski ili pivu i – Slainte Mhath! (na gaelskom “uzdravlje”, izgovara se nešto kao “slanča vaa”)

Komentiraj

Komentara