Perception: jer svi vole društveno čudne, izolirane i problematične doktore

Prvo bješe House (2004 – 2012), a onda televizijski magnati odlučiše kako House nije dovoljan. Tada nastade baby boom serija koje se bave ljudima koji imaju iznadprosječnu inteligenciju, ali naprosto zbog vlastitih problema nisu sposobni funkcionirati normalno u društvu ostalih ljudi. Ti ljudi su obavezno doktori, detektivi, psihijatri… Sve one zanimacije koje nisu široko zastupljene, koje donose poprilično dobre plaće i kojima se ljudi potajno dive.

Dobro, Houseu je po pitanju medicinske/doktorske tematike prethodio općepopularni ER (1994 – 2009), Chicago Hope (1994 – 2000), Scrubs (2001 – 2010), Nip/Tuck (2003 – 2010) i slični, no nakon prve sezone izvrvile su razne serije poput Grey’s Anatomy (2005 – ), Bones (2005 – ), Private Practice (2007 – 2013). Sherlock, inteligentni detektiv, zaživio je u dvije verzije: ona Moffatova je zasigurno uspješnija i započela je s prikazivanjem 2010. godine, a dvije godine kasnije je iz CBS-ove radinosti izniknula i Elementary, koja predstavlja Watsona u ženskom ruhu. Katastrofa.

2012. godine američka televizijska kuća TNT kao svoj je doprinos borbi za gledatelje plasirala na tržište pilot serije Perception. Nakon što je prva epizoda odlično kotirala među američkom publikom, uskoro je potpisan ugovor za snimanje nekoliko sezona. Glavni akter serije je Daniel Pierce (Eric McCormack), neuropsihijatar koji radi kao predavač na (izmišljenom) sveučilištu ”Chicago Lake Michigan”. Pierce je vrlo inteligentna osoba, autor nekoliko knjiga i vlasnik nekoliko priznanja, no ima baš peh jer pati od akutnog oblika šizofrenije, što ga je usput i ponukalo da se bavi neuropsihijatrijom. Koliko šizofrenija lošega donijela, toliko je od nje i profitirao, jer ga je FBI uzeo za savjetnika tijekom nekih istraga. Naime, Pierce pati od halucinacija koje mu omogućuju da spazi neke tragove koje normalnim putem ne bi uzeo u obzir. Ona glavna halucinacija, koja ga prati i u privatne sate u njegovu domu, jest u obliku Natalie (Kelly Rowan). Natalie je njegova najbolja prijateljica, no kroz seriju se otkrije kako ju nikada nije upoznao, nego ju je u studentskim danima vidio na jednom tulumu, zaljubio se i… That’s about it. Uživo ju je pokušao i upoznati, misleći da će mu to pomoći oko šizofrenije, no žena ga je glatko otpilila.

Kada surađuje s FBI-em i detektivkom Kate Moretti (Rachael Leigh Cook), njegove halucinacije često poprimaju određene profesije, s obzirom na tematiku zločina. Ako se radi o ubojstvu policajca, pratit će ga old school policajac koji će mu uvijek nešto sarkastično dobacivati. Vratit ćemo se na malu od palube, FBI-jevku Moretti. Naravno, još jedan klišej, ali nepisano pravilo je da serije moraju imati muško-žensku kombinaciju. Ovakve kombinacije rade čistu distinkciju između onih serija koje ciljaju na ozbiljniju publiku i onih koji su tu da djelomično zabave, a djelomično obrazuju publiku. Ne, obrazovati publiku je presnažna riječ, više kao – zaintrigirati ih i zamisliti. Pierce i Moretti razvijaju kroz epizode bliski prijateljski odnos, s time da niti jedno od njih ne želi otvoreno priznati da se veoma brinu kako se drugi osjeća. Čisto profesionalno, jel. Uostalom, Moretti se razvodi pa opet zaručiva sa Donnijem Ryanom (Scott Wolf) koji je pomoćnik tužitelja i uskače sa svakakvim uslugama ovom tandemu. Ryan je onaj tipičan ”cutie pie”/”baby face” lik kojemu bi oprostili i da skriva zadnjeg jednoroga na svijetu te ga žrtvuje za nekog hindu boga. O Piercu se brine i Max Lewicki (Arjay Smith), student koji svoju stipendiju zaslužuje živeći s Piercom, kupujući mu svako jutro voće, ali i asistirajući mu na predavanjima; još jedan dušebriznik je i Paul Haley (LeVar Burton), profesor kulturne antropologije i dekan sveučilišta, koji je ujedino Pierceov bivši cimer iz fakultetskih dana.

Zajedljive primjedbe: sličnost s drugim serijama, klasični pristupi

Ako sažmemo sve to u jednu rečenicu, čini se da se sve vrti oko jednog čovjeka koji odbija uzeti lijekove za šizofreniju, a svi ostali trče oko njega i pokušavaju ga smiriti jer ga vole, a on malo hejta sve oko sebe. Sa strane to. McCormack je poprilično solidno utjelovio ovu ulogu koju bih mogla usporediti sa Cumberbatchovom u serijalu Sherlock – oboje su social awkward penguins, oboje imaju tu jednu osobu na koju se mogu osloniti (često se ispostavlja da je to Lewicki), oboje susprežu od kontakata s ljudima i svode ih na minimalno moguće. Ono što je zanimljivo je ujedno i nejasno – Pierceova uloga u FBI istragama. Bez premca da ova američka institucija ima čitav niz savjetnika, no s vremena na vrijeme u epizodama je nejasno zašto Morettijeva prvo zove Piercea, s obzirom da se tek na pola slučaja ispostavi da je on bio potreban (ili nije bio potreban). Čini se da se scenaristi često zanesu, a onda na pola teksta shvate kako bi nekako trebali opravdati tu suradnju i podsjetiti da je el dotore zapravo stručni savjetnik, a ne best friend detektivki koju netko treba držati za ruku. Iritacija se nastavlja i u segmentu predstavljanja ženskog lika – snažne inteligentne žene koja ne treba nikoga, osim što treba. Naime, ako se podsjetimo svih serija sa ženskim detektivama (Cold Case, Castle, Bones, Law & Order, The Mentalist, CSI…), sve su na sličnu shemu, kao i kadrovi koji ih reprezentiraju: zamišljenost na prvu, brzi zaključci koji su uobičajeno točni, blagi izgled i blagi glas, no čvrst i jak stav te osobnost koja vrišti ”Neću reći da, neću popustiti!”. Sve smo to prošli i bilo bi lijepo, kada se već radi o prožvakavanju, da osim nove profesije glavnom liku stave i novu osobnost popratne ženske heroine.

Nekoliko je stvari koje kumuju mojem interesu i zbog kojega seriju preporučujem svima. Prva stvar je svakako uvod i zaključak serije u kojima Pierce drži izlaganje ispred svojih studenata, a ta predavanja su daleko od onih suhoparnih textbook primjera – ona su više primjenjenog karaktera, u kojima se objašnjavaju osnovni procesi u mozgu i zašto netko postupa kako postupa. Ajde, malo popularistički, ali može proći. Drugo su poneki interesantni slučajevi koji izlaze iz okvira psihologije i psihijatrije, te prelaze u meni bližu filozofsku domenu. Tako me i jedna od prvih prikazanih epizoda u 2012. ponukala da počnem istraživati što zapravo čini čovjekov osobni identitet. Radilo se o čovjeku koji je bio osuđen za jedan zločin, no u procesu svega je izgubio pamćenje (ili tako neka caka) te se na suđenju sudac zapitao možemo li tom čovjeku zbilja suditi za taj zločin ako je on formirao posve druga sjećanja, a ”prijašnjeg” života se nije sjećao. Ima nekih caka u radnji o kojima možete razmišljati poslije epizode, što je definitivni plus za bilo koju seriju. No…

Serija vs pravi život

Iako bi svi voljeli da je svaka informacija u serijama koje prezentiraju visoko obrazovane ljude točna, reći ćemo samo: nope. Ne ide tako. U tijeku prve sezone, nekoliko članova okupljenih u američkoj udruzi mentalno oboljelih osoba dalo je svoj utisak na seriju, s obzirom da dosta njih dijeli kuću sa šizofreničarima. Iako im je iznimno drago što se napokon u seriji posvećuje pažnja šizofrenicima, ono što im je upalo u oči su neke razlike. Prvenstveno se tu radi o mogućnosti zaposlenja: dr. Pierce u seriji ima veoma uspješan život te radi već duži niz godina, dok se pravi šizofreničari godinama bore s posljedicama hospitalizacije i uzimanja lijekova, te se uspjevaju zaposliti tek u 30-im godinama svojega života, nikako ne odmah nakon fakulteta. Zapravo, oboljelim osobama je čak i teško pohađati fakultet. Druga stvar je uzimanje lijekova – dok Pierce tvrdi kako se skinuo s lijekova jer njemu ne pomažu, te da je on sam svoj terapeut tako što se uspjeva urazumiti sa svojim glasovima u glavi, to nikako nije moguće za real life šizofreničare kojima je posljedica skidanja s lijekova hitna hospitalizacija, a skloni su i ozlijeđivanju sebe i drugih. Doduše, postoji pokret koji se zove Hearing voices i vjeruje kako se šizofrenici mogu sami istrenirati da slušaju glasove unutar svoje glave te ih smiruju. Nekima to pomaže uz mjesece i mjesece vježbi. Opet, samokontrola? Veoma teško. Treća stvar: romantika. Romantični uleti i veze zahtjevaju veliku emocionalnu stabilnost, vjerovanje u sebe i opću pouzdanost – sve ono što šizofreničarima manjka. Pierce je tijekom serije naznačio kako je imao par manjih veza, a također mu se poneka studentica ubacuje i flerta s njim. Tijekom druge sezone, Pierce se čak nakratko i zaljubio te imao one-night-stand. Moguće u stvarnom životu? Probably not.

Da ne bude sve tako crno, spomenut ću kako ipak ima nekih sličnosti – primjerice, Pierce i stvarni šizofreničari su iznimno fokusirani na dani zadatak. Ukoliko pred njih postavite određeni zadatak, posvetit će se tome 110%, a u nekom trenu će postati društveni. No ovakva angažiranost od njih zahtjeva ogromnu količinu energije te svoju pažnju ne mogu zadržati tijekom cijeloga dana. Ova fokusiranost objašnjava zašto su dobri i u raznim vrstama križaljki i slagalica. Također, u seriji se Pierce često brani od stresa puštanjem glazbe. Glazba se dokazala u različitim istraživanjima kao smirujući ”lijek” koji iznimno povoljno djeluje na mozak šizofreničara. Sve u svemu, serija je prolazna. Možda bi bilo korisnije da su scenaristi i redatelj uložili znatno više vremena proučavajući prave okolnosti života sa šizofreničarima, jer serije i filmovi imaju veliki utjecaj na opće znanje gledatelja. Hej, barem nije lupus!

Leona Slatković Harčević

Komentiraj

Komentara