Portrait of a Lady on Fire: Prenapuhana francuska queer drama? (RECENZIJA)

Posljednjih mjeseci ste na gotovo svakom Instagram profilu posvećenom filmskoj umjetnosti mogli naći kadrove novog francuskog filma Portrait of a Lady on Fire. Bio je nominiran za mnoge nagrade, uključujući i Zlatni Globus, a u Cannesu je osvojio nagradu za najbolji scenarij. Vjerujući da se radi o još jednom filmu kojeg kritičari obožavaju, a publika smatra dosadnim i nepotrebnim, odgađala sam gledanje.

Sve do trenutka kada je Roman Polanski kontroverzno osvojio francuskog Oscara za najboljeg redatelja za film An Officer and a Spy, a glavna je glumica ovog filma iz protesta napustila dvoranu glasno rekavši „C’EST UNE HONTE!“ (koju Google translate prevodi kao „OVO JE SRAMOTA!“). Adèle Haenel time je postala ikona prosvjednika ispred dvorane, a na temelju ovog filma, mogla bi postati i ikona francuskog filma.

Na klifovima Bretanje

Radnja prati slikaricu Marianne (Noémie Merlant) koja dolazi na izolirani otok u Bretanji, krajem 18. stoljeća, sa zadatkom da izradi vjenčani portret mlade Héloïse (Adèle Haenel), koja je obećana muškarcu kojeg nije ni upoznala. Međutim, Marianne ju treba slikati u tajnosti; preko dana se pravi da je sluškinja koja joj pravi društvo u šetnjama uz plažu, promatrajući u tajnosti svaku crtu njenog lica, dok po noći prenosi zapažanja na platno. Iako znajući da je Héloïse svojom kompleksnošću karaktera izludila prethodnog slikara, Marianne ni u jednom trenutku nije očekivala težinu veze koju će s njom uspostaviti.

Režija prilagođena ideji

Iako ne mogu reći da sam filmom oduševljena kao mnogi ljubitelji filmova, ono oko čega se mogu u potpunosti složiti s njima i kritičarima je dobra režija i scenarij Céline Sciamme (Tomboy, Water Lilies), koja nastavlja tradiciju izrade filmova LGBTQ+ tematike. Iako film na prvu ne prikazuje zaštitne znakove ili originalne ideje redateljice, u određenim trenucima su kretnja i položaj kamere izvrsno prenijeli njene ideje. Tako u uvodnom dijelu filmu možemo stopostotno pratiti naraciju Marianne dok pomno, ali prikriveno, promatra izgled Héloïsee. Približavanjem i pomicanjem kamere možemo i mi sami nju promatrati, stvarati svoje zaključke i postepeno graditi sliku o njenom karakteru.

Kazališna predstava i grčka mitologija

Gluma nalik kazališnoj i uvećana dramatizacija su koncepti koji mnogi ljubitelji filma obožavaju. Međutim, u Portrait of a Lady on Fire takav pristup je postavio odbojnost onima koji ne vole romantične drame (meni). Trk, dugi zagrljaj s leđa na plaži Bretanje više je bio klišej ovog žanra, nego ono što je zapravo trebao biti – emotivan prikaz težine zabranjene ljubavi. S druge strane, u određenim sekvencama filma, baš takav način izvedbe jedini je mogao prikazati snagu i talent glumaca, posebno onaj Adèle Haenel.

Uz to, ono što bi posebno istaknula u ovom filmu je korištenje mita o Orfeju i Euridiki. Naime, elementi i simboli mita provlače se kroz cijeli film, konstantno se pojačavajući, dok se u konačnici ne povežu sa samim likovima i radnjom. I u prošlosti su mitovi i priče korišteni u filmu, no vjerujem da nikad nisu bili korišteni na ovakav način.

Sve u svemu, iako je film kvalitetno napravljen s mnogim neočekivanim detaljima, nije tip i žanr koji je za svakog gledatelja. U kinu bi vjerojatno bili sami u dvorani (kako je i inače za skoro svaki dobar i kvalitetan film), ni u jednom trenutku nećete vidjeti leteći automobil, kao ni tipični humor romantične komedije. Također ćete osjetiti duljinu filma od 2 sata, ali ćete se i upoznati s drugačijim pristupom starom žanru velike europske kinematografije.

Piše Ivana Krmpotić

Komentiraj

Komentara