INTERVJU: povjesničari Hrvoje Klasić i Stipica Grgić (SS-GB)

SS-GB ZAMIŠLJA DRUGU POVIJEST, A POVJESNIČARI OTKRIVAJU KOLIKO JE ONA MOGUĆA

Na Pickboxu je prošli tjedan s prikazivanjem počela nova kontroverzna BBC-jeva serija SS-GB. Serija je utemeljena na romanu jednog od tri najpopularnija pisca špijunskih romana: Lena Deightona, a zamišlja kako bi izgledao svijet da su Veliku Britaniju uspjeli osvojiti nacisti. Koliko je sama serija konzistentna i koliko su pisac i producenti serije uspjeli logično uskladiti uzročno-posljedične veze? Postavili smo pet pitanja hrvatskim povjesničarima: dr.sc. Hrvoju Klasiću s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dr.sc. Stipici Grgiću s Hrvatskih studija, kako bismo otkrili koliko se možete uživjeti u ovakvu verziju alternativne povijesti.

Na početku prve epizode imamo prilike čuti obavijest s BBC-jevog radija u kojoj se kaže kako je zračna bitka za Veliku Britaniju bila odlučujući faktor za uspostavljanje mira u Europi i svijetu. Jasno je kako se tu radi o propagandi, no bi li osvajanje Velike Britanije doista zaustavilo sukobe na ostalim ratištima; bi li se europske, ali i ostale države, doista predale nakon osvajanja? Pogotovo SAD (ako se sjećate, novinarka New York Timesa doputovala je u Veliku Britaniju bez problema i ne vidi se da ova svjetska velesila ima problema s nacističkom vladavinom)?

Hrvoje Klasić: U prvoj fazi ratovanja (prije ulaska SSSR-a i SAD-a) najveći utjecaj na daljnji tijek Drugog svjetskog rata imao je upravo njemačko-britanski sukob. Bitka za Britaniju trajala je cijelo ljeto 1940. i završila njemačkim neuspjehom. Do tog trenutka Treći Reich sa svojim saveznicima već je imao kontrolu nad najvećim dijelom europskog kontinenta. Padom Velike Britanije i s druge strane poštivanjem pakta o nenapadanju Hitlera i Staljina, rat u Europi vjerojatno bi bio završen. U takvoj konstelaciji snaga neki oblik dogovora između Trećeg Reicha i SAD-a puno je vjerojatniji scenarij od ulaska ove dvije zemlje u otvoreni rat. Međutim, upravo neuspješan napad na Veliku Britaniju rat je okrenuo u potpuno drugom smjeru. Ne samo što je Hitler odlučio otvoriti novo, istočno bojište, nego je Velika Britanija umjesto njemačkog protektorata nastavila biti središte antinjemačkog otpora. I baš ta britanska ustrajnost bila je vjerojatno presudan čimbenik da se u sukob u Europi uskoro uključi i SAD.

Stipica Grgić: Eventualno osvajanje Britanije vjerojatno bi samo privremeno zaustavilo Reich. Neki mir u smislu kako ga je prosječan stanovnik Europe (pa čak i Nijemac) zamislio ne bi se ostvario. Hitler ne bi vratio svoje trupe kući – tim više što paralelno s napadom na Britaniju radi planove za napad na SSSR i želi ih ostvariti. Ni Britanija ne bi bila poražena. Teško da bi njena velika mornarica bila kompletno uništena pa bi  – iz ostatka svojih kolonija i Commonwealtha  –  nastavila s borbom. Što se tiče SAD-a, ne znam do koje su oni granice bili spremni tolerirati razvitak Reicha u Europi. Amerikance je do tada ipak očigledno više plašilo uzdizanje Japana na Pacifiku (i radi kojeg na kraju ući u rat tek krajem 1941.).

„Mislio sam da neće tako brzo doći do toga“, komentar je glavnog aktera serije nakon što sazna da je njegovoj kolegici naređeno da istraži genetsku pozadinu svih zaposlenika u Scotland Yardu. Ovo se događa 14 mjeseci nakon nacističkog zauzimanja Velike Britanije. Po vašem mišljenju, bi li nacističke snage toliko čekale, a pogotovo dali neku vrstu autonomije Scotland Yardu?

Hrvoje Klasić: Njemačke okupacijske vlasti u svim su se osvojenim zemljama u određenoj mjeri oslanjale i na domaće snage posebno kada je u pitanju bio represivni aparat. U zemlji veličine Velike Britanije posebno bi teško bilo očekivati da nacisti svuda postave svoje ljude. Tim više što su u tom trenutku (krajem 1940.) već kontrolirali velik dio Europe. Dakle, „autonomija“ bi vjerojatno izgledala upravo kako je u seriji i prikazana. Niže rangirani policijski službenici koji bi iskazali svoju lojalnost novom režimu ostali bi na svojim mjestima, a na rukovodeće funkcije Berlin bi poslao profesionalce od posebnog (političkog) povjerenja. Naravno, ostanak na određenoj funkciji morao bi biti usklađen i s „rasnim zakonima“. Utvrđivanje rasne čistoće (prvenstveno uklanjanje Židova sa svih funkcija) ne bi dolazilo u pitanje, ali bi taj proces sigurno bio sporiji nego u samoj Njemačkoj. Između ostalog i zato što bi se britansko društvo, ne temelju iskustava ostalih okupiranih zemalja, imalo vremena „pripremiti“ za ovakav scenarij.

Stipica Grgić: Bitno je razumjeti dvije stvari. Prva je odnos prema Britancima. Dok je propaganda Trećeg Reicha često isticala superiornost Njemaca, a druge nacije opisivala pejorativno, prema Britancima su oprezniji te to ne rade. Može se reći da na neki način sve do neuspjeha bitke za Britaniju napade usmjeravaju prvenstveno prema britanskoj vladi, ali ne i narodu. Od 1939. pa sve do 1941. Hitler je nudio britanskoj vladi mir uz uvjete da priznaju sva osvajanja što ih je napravio po Europi.

Druga stvar: i u drugim osvojenim državama Reich se po vojnom zauzimanju zemlje oslanjao na čitav niz pojedinaca koji su dotad služili prijašnjim režimima. To je razumljivo, jer se radi o organiziranim državama, poput npr. Nizozemske, pa Reich ne može naći preko noći desetke ili stotine tisuća javnih službenika koji bi znali kako se koji posao radi (koji su i u Njemačkoj unovačeni pa ih nema puno), snaći se u prostoru, komunicirati na nekim drugim jezicima s običnim ljudima, itd. Naravno, neki su sretno to napravili iz ideoloških razloga, drugi iz pukog preživljavanja (ponekad i prisiljeni), treći… Teško je reći.

Da, uz jasan sustav nadziranja njihova rada mislim da bi Reich mirne duše prepustio Scotland Yardu da obavlja svakodnevne poslove, pa čak i ovakve. I da, mudro bi bilo da promjena ne dođe preko noći (jer bi to izazvalo veći otpor), već da se polako pooštravaju razne politike, koju onda te snage reda i mira koje služe Reichu moraju provoditi. Ta tako je bilo i poslije Hitlerova dolaska na vlast u Njemačkoj.

Kate Bosworth u SS-GB-ju gledaj na Pickboxu ponedjeljkom, par sati nakon svjetske premijere

Na nekoliko mjesta možemo vidjeti kako se detektiv Scotland Yarda počasti „žličicom pravog čaja“, jajima, uspijeva se okupati u istoj vodi u kojoj se prethodno okupalo dvoje djece. Jesu li ove stvari doista bile luksuz tijekom Drugog svjetskog rata?

Stipica Grgić: Mnoge su stvari postale luksuz tijekom rata. Dok su se kod nas pili razni zamjenski pripravci umjesto kave (navodno nimalo primamljiva okusa), mogu zamisliti kako stanovnici britanskih otoka, stoljećima navikli na svakodnevicu ispijanja kvalitetnog čaja iz svojih kolonija, a sad odsječeni od izvora žude za tim napitkom. Racionalizacija zaliha, čak i onih osnovnih poput jaja, bila je bitna. Ratna proizvodnja značila je proizvodnju za vojsku (ne samo da se sad proizvode meci umjesto jaja, već i da većina proizvedenih jaja ide za trupe). Naravno, u takvim okolnostima svakodnevno snabdijevanje građana namirnicama postaje sekundarno pa mislim da u gradu poput Londona, možda i djelomično još razrušenom od njemačkog bombardiranja ili uslijed aktivnosti pokreta otpora, čak nije moguće doći do dovoljne količine vode za pranje.

Hrvoje Klasić: Drugi svjetski rat imao je ogroman utjecaj na britansku ekonomiju i životni standard građana. Do početka rata Velika Britanija uvozila je velik dio svakodnevnih potrepština uključujući hranu, voće, žitarice, šećer itd. Osim što je trgovina zbog ratnih operacija bila otežana pa i onemogućena, veliki troškovi vođenja rata utjecali su na nemogućnost adekvatne nabave i opskrbe. Osim toga, Njemačka bi se prema Velikoj Britaniji vjerojatno ponijela slično kao i prema svim ostalim osvojenim zemljama, tj. bio bi uspostavljen svojevrstan kolonijalan odnos što bi naravno dodatno utjecalo na kvalitetu života stanovnika Velike Britanije. Uostalom, povijesne činjenice govore o brojnim nestašicama i redukcijama tijekom rata kao i o tome da se unatoč vojnoj i političkoj pobjedi, završetkom Drugog svjetskog rata Velika Britanija našla gotovo pred bankrotom.

U jednoj sceni možemo primijetiti kako Archer tješi svoju kućansku pomoćnicu riječima kako je ratni logor udobniji od ostalih logora. Koliko u tome ima uopće istine?

Stipica Grgić: Možda je baš to; samo je tješi te ne zna što govori. S druge strane možda Archer zna nešto te – u polu-šali, a poluistini – želi reći da postoje od “običnog” ratnog logora i gori oblici (koncentracijski logor?). Za stanovnike Kanalskih otoka, dakle jedini dio britanskog tla koji je Reich doista uspio pokoriti, bili jesu organizirani logori u kojima su završavali “neposlušni”. Bi li oblike logora gore od toga Reich osnivao i upotrebljavao i na tlu osvojene Britanije da se riješi “rasno nečistih”, političkih protivnika i svih drugih neželjenih skupina – mislim da bi (bar je tako bilo i u ostatku Europe).

Hrvoje Klasić: Logori u Trećem Reichu dijelili su se u nekoliko kategorija, i shodno tome uvjeti života i što je najvažnije mogućnost preživljavanja bitno su se razlikovali. Postojali su logori za ratne zarobljenike, političke protivnike, sabirni logori, radni logori i najgori oblik – logori smrti. Iako su neljudski uvjeti života, dehumanizacija, nasilje i smrtnost karakteristični za sve, logori smrti osnovani su s jedinim ciljem fizičkog uništenja. Drugim riječima, mnogi zatočenici uspjeli su preživjeti boravak u nekom radnom logoru, ali samo manjina je preživjela boravak u logoru smrti.

Senzualni ples Sama Rileyja i Kate Bosworth u 2. epizodi/Pickbox

Koji je vaš sveopći komentar o ovakvoj verziji alternativne povijesti? Jeste li primijetili neke nekonzistentnosti u pogledu uzročno-posljedičnih veza?

Hrvoje Klasić: Alternativna povijest zanimljiv je način promišljanja prošlosti. U tom kontekstu postoje bolji i lošiji pokušaji tog promišljanja prvenstveno povezani s autorovim poznavanjem stvarnih činjenica. Što je poznavanje bolje to su mogući alternativni scenariji „vjerodostojniji“.  Kao profesionalnom povjesničaru ovakav način odnosa prema prošlosti nije mi dozvoljen u ozbiljnom, znanstvenom radu. Ali iskreno, ponekad se i sam uhvatim u razmišljanjima „što bi bilo kad bi bilo“. Smatram takav način promišljanja svojevrsnom metodom uživljavanja u prostor i vrijeme, te posebno u način razmišljanja i razloge donošenja odluka političara, vojnih zapovjednika, umjetnika, ali i običnih ljudi.

Iako se u žanru alternativne povijesti uvijek može tražiti nelogičnosti meni one, ako i postoje, u prvoj epizodi serije SS GB nisu smetale. Nadam se da će tako ostati i do kraja. I naravno, nadam se da će nacisti unatoč alternativi koju su dobili opet izgubiti.

>> GLEDAJ SS-GB NA PICKBOXU

Stipica Grgić: Alternativna povijest, koliko god bila izmišljena, često “igra na kartu” onoga što stvarno znamo o povijesti. Autori takvih romana ili adaptacija za ekran u pravilu dosta istražuju, stvarajući svoju verziju svijeta koji je nama dobro poznat, ali odmaknut od njega. Koliko je god ovo distopijsko alternativno-povijesno britansko okruženje bilo blisko onome “što se moglo dogoditi”, ono je samo kulisa za jednu običniju životnu priču – priču o otporu i kolaboraciji, pojedincu i obitelji, ljubavi i dužnosti, ljepotama i izazovima svakodnevice. S te strane radnja se isto tako mogla staviti npr. u stvarno okruženje Nizozemske, Norveške ili čak “naše” NDH kraja 1941. godine – ipak, tada bi teško tu priču ekranizirao BBC. Naravno, Archer bi i dalje bio fikcionalni lik.

Sve u svemu SS-GB je zanimljiva serija, kojoj je radnja koherentna te štrebere među nama tjera na propitkivanje onoga što znamo. Pogledao sam tek prvu epizodu, a kako nisam pročitao originalne romane Lena Deightona, s nestrpljenjem očekujem da saznam još o svijetu detektiva Douglasa Archera.

Komentiraj

Komentara